Galebarenje

Bablje lito se otima, neda se, traje i traje,  a NJIMA to baš savršeno odgovara. Kome njima, pitate se sigurno. Pa njima, muškićima s naše divne obale, osobito Dalmacije, popularno nazvanima GALEBOVI.

Da se razumijemo, ne mislim na galebe, morske beštijice koje vrebaju ribu i noću se karaju dok svi ljudi spavaju kako je lipo opjevao naš  dragi Vinko Coce. A ne, ne, ne ti galebi, da ne bude zabune.

Galebovi iz ove priče žive od lita do lita, od sezone do sezone.

Prošlo lito ih je malo corona zeznula, pa su bili osuđeni na vrlo oskudnu ponudu,  uglavnom domaće cure, ali zato su ove godine konačno svoji na svome, sezona je izvanredna unatoč popularnim epidemiološkim mjerama

Svako lito galeb nađe novi plijen, novu žrtvu, novu furešticu.

Svako lito je i novi početak, ali stara priča, već dobro razrađena fabula, ali baš fabula, ona s lupusom, pa tko padne na priču, padne, a uvijek  neka mala, plava, crna ili riđa padne.

Tjedan dana najduže traje ta priča, a nekada se dogodi i da se neka vječna ljubav rodi, ON iz Zadra, ONA iz Zagreba, ali samo nekad, i to  uglavnom ako se ne pridržavaju kontracepcijskih mjera ( ovaj put ne epidemioloških) , pa se momak malo zanese u žaru toplih ljetnih noći.

Galeb se ne postaje, on se rađa i odgaja u tom duhu.

Evo dokaza. Trudnica ,dob  trideset godina, peti mjesec trudnoće, ali ona i dalje zgođušna, a trojica mulaca od nekih sedamnaest godina komentiraju: a je dobra ova baba iako je noseća (trudna).

Taktika se razrađuje još od „malih nogu“,  slušaju  priče od oca, strica, susjeda, starijeg brata ili dide kako se to radi.

 Dakle, vidiš plijen, razradiš strategiju osvajanja i kreni u napad, pa od deset pokušaja, jedan će biti onaj pravi. Čista statistika. Ne lovi onaj tko je zgodan, već onaj tko je uporan.  

Rujan je i sada se galebovi zbrajaju i oduzimaju , međusobno hvalisanje je u tijeku,  koliko je fureštica  palo, kakve kose, očiju, koliko su imale godina, iz kojeg su grada, države i s koje planete su.  Udane, razvedene, udovice, sve prolazi dok traje lito vilovito.

Čujem Matu kako se razmeće pred Šimom i Franom kako je on mogao i onu Islanđanku „opaliti“ samo da je htio, ali mu je previše bila plava, prozirna i bljutava, a on baš voli plavuše. I tako redom, jedan za drugim, nabrajaju i uspoređuju se tko je imao zgodniju, lipšu i bogatiju, tko je mogao još više njih, ali mu se nije dalo baš ovo lito truditi previše.

A di su tu domaće cure. Eeee , nema njih u ovoj ljetnoj fabuli, njihova sezona počinje sad, u rujnu i traje negdje do lipnja.  Onda netragom nestaju, jer sezona lova  počinje.

Iskreno, da sam muško i da mi pred nosom dnevno defilira sto utegnutih guza, razgolićenih dekoltea, osunčanih duuugih nožica, osunčanih tetovaža na preplanulim leđima ili bedricama, ne bih ni ja ostala ravnodušna. I ja bih bez imalo grizodušja iliti pardona  htjela svaki dan novu furešticu imati na svom popisu trofeja.

Tko li samo može odoliti tom zovu vruće ljetne noći, šušura, uzavrele južnjačke krvi kada krene kolati venama u tom ambijentu.

Zato, dragi moji galebovi, samo naprijed, osvajajte nas  fureštice, volimo mi to.

Bar se osjećamo kao kraljice i tu jednu noć ili dvije. Kratko ili ne, ponekad je dovoljno baš toliko.